Istra Challenge 2006.

Četiri dana u Buzetu na 5. Istra Challenge u organizaciji off road kluba Kamo oko vidi prijavilo je 14 posada od kojih je jedna posada stigla iz Slovenije, 7 iz Italije, 2 iz Austrije te 4 iz Hrvatske.

3 domaće posade zauzele su 4. (Bruno Milički - Snježana Jurić, Toyota LC), 5. (Ozren Perman - Matija Čelhar, Jeep Wrangler) i 6. (Zoran Knapić . Edi Radoš, Jeep Wrangler) mjesto dok je jedna morala odustati (Darko Brezovec - Robert Helfrih, Suzuki Monster).



Prema pravilima organizatora, posade koje su se odlučile boriti do kraja na način da su popravljale kvarove i pokušavale iz dana u dan završiti postavljene "specijalce", a nisu zbog kvarova bile u stanju završiti prethodni, pribrajalo im se najlošije vrijeme + 30% tog vremena. Gledajući ukupna vremena, da su domaće posade uspjele završiti road book prvog dana (noći), definitivno bi poredak bio drugačiji. Obzirom na dužinu booka (vremensku), teško je bilo nadoknaditi pripisanu kaznu u sljedećim, vremenski puno kraćim ispitima spretnosti i prolaska.



Organizator je za subotu 28.10. startao posade na prolog radi startnih pozicija te je nakon toga podijelio posade u 2 skupine koje su masovnim startom krenule na noćni road book kraći od 20-ak kilometara, od čega je prvih 2,5 km extreme trase voženo bez putne knjige, samo uz oznake na stazi.

Najbolje vrijeme prologa je bilo 0:01:37 (Milički - Jurić, Toyota LC, HR), a najlošije 0:37:43 (Lelli - Lazzaro, Defender, ITA).

Na samom startanju izbili smo na čelo kolone, no jedna greška nas skreće sa putanje i kada smo se okrenuli, već je cijela grupa bila ispred nas.



Već prvog dana morale su odustati 4 posade - obje posade iz Austrije (2 Mercedesa), jedna iz Italije (Defender) te jedna iz Hrvatske (Suzuki). Tih prvih 2,5 km vezalo je extreme do extremea i prolaznost staze je bila u prosjeku 2,40 sata. Zbog neprohodnosti, odnosno staze na kojoj nemate mogućnost zaobilaženja vozila ispred sebe, neke posade koje su mogle popraviti prosjek prolaznosti morale su čekati u koloni dok se oni naprijed ne maknu. Najviše vremena izgubljeno je prilikom čekanja da se PUCH (A), koji se prevrnuo ne vrati na kotače i osposobi za daljnju vožnju.



O extremnosti road booka dovoljno govori podatak da su ga do kraja odvozile samo 2 posade - slovenska posada Žust/Bončina (5:48:00) te talijanska Sparpaglione/Biagioni (8:25:00), jedina 2 preostala Suzukija u konkurenciji. 3 hrvatske posade koje su startale na road book (Milički/Jurić, Perman/Čelhar, Knapić/Radoš) imale su tehničkih problema od guma koje su se izuvale, ostajanja bez kočnica, pucanja spone volana, problema sa winchevima i sl.

Konfiguracija terena je bila teška za posade, no očito je da je puno teža za sama vozila. U razgovoru sa talijanskom posadom u Defenderu (Esposito/Martinuzzi), nakon što smo usred booka čuli da su se isprevrtali te kada smo u nedjelju vidjeli na što Defender liči, dečki su rekli da ih je otklizalo sa staze u provaliju te da su se 3 puta prevrtali do dna odakle ih je organizator izvukao. Na žalost, dečki nisu mogli nastaviti natjecanje, no bitno je da je s njima sve uredu i da nisu povrijeđeni.



Mi smo (Milički/Jurić) pak imali drugih muka. Osim što smo zaglavili čekajući da se Austrijanci maknu i oslobode stazu (prvih 2,5 km), prije samog dolaska na 3. kontrolnu točku (cca 50-ak metara) do koje smo nakon svega dolazili drugi - odmah nakon Slovenaca, pukla nam je spona volana. Nakon skidanja puknute spone nasred staze koju jedva da možete pješke proći, odlaska u Buzet na varenje te povratka i vraćanja spone među kotače, prelazimo par metara preko stijene ispred koje nam je pukla prvi put, ista puca ponovno i to samo centimetar dalje od prvog vara. Kako se kaže, "ne budi lijen" - spona se skida ponovno, nosi se na varenje, na povratku se lijepo sve vrati na mjesto i lagano kroz potok desno prema strmom usponu do 3. KT po pečat.



Vraga! Stijene po koritu potoka su takve da nam opet nakon samo 2-3 metra desni kotač otkliže sa stijene što je pak dovelo do toga da nam se ista spona jednostavno iščupala! Ta spona nam je "uzela" par sati vremena nakon čega smo odlučili da ćemo se vratiti u kamp, popraviti sve da bi mogli nastaviti sa ostalim vožnjama koje nam je organizator pripremio za nedjelju, ponedjeljak i utorak. Pred hotel smo stigli oko 07,30 ujutro po starom, odnosno u pola 7 po novom vremenu. Do 14,00 sati se trebalo malo i odmoriti, a i popraviti kvar - dakle, u 10,00h najkasnije biti na nogama uz vozilo. Zahvaljujemo organizatoru što nam je omogućio radionicu i alat za popravak.



Tog dana smo startali na ispit koji je organizator nazvao "Brdo". Start je opet bio masovan kao i dan ranije, no opet smo se uspjeli probiti na čelo. Ovog puta nije bilo greške no nakon svakog prolaska prepreke, gasimo Toyotu i odlazimo pomoći posadi iza nas (Perman/Čelhar) koja je pomagala i nama, a nakon njihovog prolaska, dečki gase Jeepa te svi zajedno gledamo da bi pomogli trećoj hrvatskoj posadi u Jeepu (Knapić/Radoš). Ovo međusobno pomaganje, a sve u interesu da se što bolje i brže svladaju extremei, me se jako dojmilo.

Slična situacija se desila noć ranije gdje smo si međusobno pomagali prilikom prelazaka prepreka, a gdje je posada Perman/Čelhar bila ispred nas zajedno sa slovenskom posadom Žust/Bončina. U slučaju da je organizator pripremio i fair play nagradu, moj prijedlog za nagradu je bila posada Perman/Čelhar.



Koliko god se ovo zvalo natjecanje i koliko god bi se svaka posada trebala boriti sama za sebe, osobno - ovo mi je najljepša situacija na cijelom Challengeu! Cijelo Brdo smo prošli kao jedan tim, a nema ljepšeg nego kada vas na cilju dočeka organizator sa čestitkama i sa pivom! :)

Iako nije trebalo pitati, organizator je ipak išao od vozila do vozila pitajući da li se svi slažemo da nam se svima piše isto vrijeme. Nije se složila posada Perman/Čelhar i to zato što su dečki tražili da se nama skine 10 minuta zbog čekanja. Eto, to je samo dokazalo da je moj prijedlog od dan ranije za fair play na mjestu. Isto vrijeme za sve 3 HR posade je najbolja odluka.



Nakon nedjelje, ostale su još 2 poligonske vožnje i lapor (extreme do extremea). I sam organizator je naglasio da se svaka posada koja je došla do završnice može smatrati pobjednikom IC-a.

Na laporu se jedna posada izvrnula, jedna je ostala bez kardana, a ostale su završile u kraćem ili dužem vremenskom periodu. Strmi usponi i još strmiji spust dizali su adrenalin iznad prosjeka već kod samog pogleda na teren.

U najkraćem vremenu prošla je posada Savini/Caporali (0:04:01), a najduže posada Lelli/Lazzaro (0:46:50), obje u Defenderu sa predznakom ITA. Preostale dvije HR posade su imale prolaznost 0:06:33 (Milički/Jurić) te 0:10:17 (Perman/Čelhar).



Obzirom da je Matiji Čelharu ovo prvo natjecanje (inače vozi Polo kup), sve pohvale na odrađenom. I on i vozač - Ozren Perman, nakon zadnje poligonske vožnje u utorak, nakon prolaska kroz cilj nisu imali vremena ni kacige skinuti jer su se zaletjeli uz brdo prema zadnjoj prepreci (blatnoj grabi) te se bacili unutra. I bez toga su zaslužili i dobili veliki aplauz, a ja se nadam da se uskoro vidimo opet jer su dečki za 5+.



Uz njih dvojcu, velika većina prisutnih imala je želju vidjeti i jednu ženu u grabi (ja kažem - opravdano, no neću o tome :) ), i na kraju im se želja i ostvarila i to zahvaljujući Matiji i jednom gospodinu iz Italije (ne bih spominjala njegovo ime i detalje oko toga da ga "ne uvalim" u eventualne probleme jer je dotična gospođa talijanska novinarka).
Eto, malo opširniji izvještaj za sve vas koji niste bili u mogućnosti osobno pratiti što se događalo na IC-u ove godine.



Autosport.hr